Među onima koji su bili nasilno mobilisani i koji su preživjeli strahote barskog strijeljanja je i Sabrit Bajra, Bošnjak iz Skorobište, koji sa svojoj ženom i sinom živi u Ljubiždi.
- Stigao je haber za mobilizaciju. U prizrenskoj kasarni partizanski oficiri su nam držali politički govor o neophodnosti mobilisanja. Iz našeg kraja bilo nas je šezdeset i dvojica. Mi smo marta mjeseca 1945. godine pješke krenuli preko Albanije, zajedno sa povećom grupom ljudi iz dreničkog kraja -započinje svoju priču Sabrit Bajra.
- Kada smo stigli u Ulcinj, iz jednog motela izišla su tri Crnogorca sa njihovim tradicionalnim kapama sa ocilima (četiri "C") i nakon što su nas ugledali, prokomentarisali su: "Došli ste nam kao naručeni. Vi sa bijelim kapama ste balisti, je li? Vidjećete vi u Baru", zaprijetili su. To nam je, poslije najave u Albaniji, bila druga opomena i znak šta nas čeka u Baru - sjeća se teških trenutaka Sabrit Bajra.- Stigli smo tako i do Bara. Prolazeći kroz jedno muslimansko selo, vidio sam džamiju i taman smo htjeli da se napijemo vode iz obližnje seoske česme, stražari nam to nisu dozvolili. Tada je naišao jedan muslimanski oficir, ne znam mu ime, i upitao nas je:
"Odakle ste?"
"Iz Prizrena" - odgovorili smo.
"Slušajte dobro šta ću vam reći. Prije šest dana u Baru održao se neki sastanak ili konferencija. Vama pripremaju osvetu omladinci Crne Gore, zbog Xhafera Deve koji je načinio veliku štetu ovim krajevima" - dodao je taj bošnjački oficir.
Tako je taj bošnjački partizanski oficir najavio mračne namjere i objasnio prije strijeljanja šta se sprema Kosovarima.
- Na ulazu u Bar, na jedoj ledini primijetio sam, od hotela gdje smo bili smješteni, veliku gomilu ljudi kako ih dovode. To je bio užas. Da sam samo imao neki foto aparat pa da vidite taj užas - kaže Bajra i nastavlja sa opisom čina strijeljanja:
- Počeli su rafali iz dva mitraljeska gnijezda, a čuli su se rafali i iz obližnjeg sela nastanjenog Crnogorcima. Ljudi su padali okolo. Prije strijeljanja sam na 150 metara udaljenosti, ispred hotela "Rumija", vidio pripremljene iskopane jame. Crnogorci su odmah nakon strijeljanja preuzimali leševe zaprežnim kolima i bacali ih u te jame. Bilo je ranjenih koji su pobacani u jame, nad njima su bacani mrtvi. Preostale leševe za koje nije bilo mjesta u jamama, kamionima su odvozili i "kipali" u Jadransko more -kaže Sabrit Bajra i dodaje:
- Gledao sam taj prizor preko terase hotela. Vrata su nam bila zaključana. Odjednom, stepenicama dođe jedan čovjek. To je bio neki bošnjački kapetan. Prije tog oficira neki Crnogorac je htio da nas sve u sobi pobije. Osujetio ga je taj kapetan.
"Braćo", rekao je plačnim glasom bošnjački kapetan, "otvarajte vrata. Ništa vam neću. Samo vas želim spasiti. Znate li samo koliko je vani ljudi strijeljano? Hoću samo da vas spasim."
Od tuge sam zaplakao. Bio je sa mnom rahmetli Zećo Mahmuti iz Grnčara, umro je 1999. godine, kome sam rekao da otvori vrata i izvjestio sam ga da nas želi spasiti neki Bošnjak. Kada smo izišli, taj Bošnjak nam je rekao da na izlazu ostavimo sve što smo imali od opreme. Tako je i bilo.
Nakon užasa koji je pretrpio Sabrit Bajra sa svojim kolegama, maja mjeseca 1945. godine prebačen je u vojnu komandu u Trogir.
- Jutro nas je probudilo na nekoj lađi. Putovali smo za Dubrovnik, pa Split i najzad, do Trogira. U Trogiru su nas izvrsno primili. Dali su nam nova engleska odijela. Tu smo ostali izvjesno vrijeme - sjeća se starina Sabrit, govoreći sa većim pauzama.
Niko o događaju u Baru javno nije progovorio. Sabrit Bajra navodi da kada su očevici strijeljanja pričali u Sloveniji o tome, niko im nije vjerovao.
"To nije moguće", rekli su.
Nakon toga događaja ništa se u javnosti nije znalo". Mada su znali oni koji su tamo bili. Po onoj narodnoj "Dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje", sudbina je htjela da nakon skoro i više od pola stoljeća na našim stranicama zabilježimo stradanja preživjelih. Bilo je i dirljivih scena ispraćaja "mobilisanih". Većina njih su bili mladići. Koliko li je samo ljubavi, želja, snova i neostvarenih djela ostalo iza njih. Jedina krivica je bila što su drugačije izgledali od onih koji su osvetnički pucali u nenaoružane ljude.
Čitajte uskoro nastavak u IV dijelu
Objavljeno u nezavisnom magazinu
na bosanskome jeziku Alem
10.08.2002 Prizren
